|KOLUMNA| Ahmed Burić: Diego 1960. – ♾️

Kad si teenager, trebaš idola. I mit.

On, Amigo, novinar zagrebačkih Sportskih novosti Zvonimir Magdić (1930. – 2018.) svojim nas je tekstovima naučio voljeti južnoamerički nogomet. Prije svega, Argentinu. Imao je pomalo iracionalan, umjetnički pristup fudbalu. Rezultat je bio u drugom planu, a sve je bilo podređeno ljepoti igre. Plesao je poput pasova između igrača, kratkim rečenicama, opisujući sunce River Plate, Srebrne Rijeke, koje navodno najbolje pada na pampase, gdje je najbolja trava za loptanje i otkud se rađaju najveći geniji nogometa. La Maquina, napad Rivera s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća za njega je bila sve: to je model koji su kasnije primijenile neke velike škole poput, recimo, Ajaxove ili Dinama iz Kiyeva, a baziran je, pojednostavljeno, na perfekcijskoj viziji igre, u kojoj svaki igrač može bez gledanja uputiti loptu slobodnom suigraču. To je, naravno, nedostižno, ali mi smo vjerovali Amigu: njegovo je majstorstvo bilo opčinjavajuće. Sredovječan, izgledao je poput kakvog južnoameričkog generala iz filmova o vojnim huntama. Pod starost je dobio onu patinu likova magičnog realizma i izgledao kao klasik magičnoga realizma. Suh, sasvim sijed, dugih obrva i konzervativac.

Tekstove je pisao teatarski, tako da odmah upadate u situaciju. Ubacuje strane riječi. Španjolske, pogovotovo. Razgovara s trenerom Martinom Bukovijem, jednim od tvoraca Lake konjice, čuda iz pedesetih, i čitate:

  • Pele, Marton bacsi?
  • Imali smo (u Mađarskoj) takvih igrača.
  • Di Stefano?
  • Vidio sam takvih igrača.
  • Cruyff?
  • Koliko je bilo takvih!

Točka. Ekonomija misli. Bez objašnjavanja. U glavu.

Priča je putovala, ali Evropa je Diega Maradonu u svoj raskoši njegove igre prvi put zaista upoznala na Prateru. Princ tanga stigao je u domovinu valcera 21. maja 1980., i u pobjedi Argentine nad Austrijom 1-5, postigao tri gola. Amigo je tada napisao. „Vidjeli smo vanzemaljca. Došao je mali zeleni.“

Novinske su redakcije tada bile, relativno ozbiljne cenzorske komisije, niste se baš mogli razbacivati slangom ili „neprovjerenim“ riječima, nego ste za napisano morali imati apsolutno pokriće. Glavni urednik je nazvao Amiga i pitao – „Magdiću, jeste li sigurni u ovo  – vanzemaljac?“ „Molim vas ostavite“, rekao je Amigo. „To svijet do sada nije vidio.“

Grad čine kafane. Širom Austro-Ugarskoga Carstva (a i drugdje je tako) skoro da ima pravilo da ima jedna „bolja“ u koju zalazi imućniji sloj, i ona u kojoj se prestiž nije zarađivao novcem, nego nečim drugim. U Beč, recimo, Central je bio hoch, dok se boemija znala skupljati u Havelki. U Sarajevu, bečka kafana Evrope je važila za prvu, a kafana „Park“ za drugu vrstu.

Tada trinaestogodišnjak, za stolom oca, kafanskog čovjeka i njegove raje, dječak sluša Savu Ekmečića, bivšeg golmana Sarajeva, koji je kad je ispunio starosnu granicu otišao u GAK iz Graza. Govorio je kako mu je tamo lijepo, o novoj karijeri, i kako je drukčije na Zapadu, gdje igrači poslije treninga ne idu u kafanu, nego doma. Kad je došao red da ga klinac s „Pepsijem“ ispred sebe nešto upita, ne bez bojazni sam htio provjeriti ono što sam pročitao u novinama, od Amiga. 

  • Jesi li vidio Diega? Je li stvarno takav kao što se priča? 

Malo je zastao, pogledao me duboko u oči, možda je u njima vidio nešto što tada nisam mogao znati, i potpuno svjestan da ću ga razumjeti počeo govoriti onako kako se to radi u nogometnoj struci:

  • Igrao je samo on. Do sedamdesete minute, distribucija od prve, nepogrešivo. Zadnjih dvadeset minuta, kao da si mu zalijepio loptu za kopačku. I to djeluje kao da to može kad hoće.

Klinički opis (nogometnog) genija. Ali, i svi elementi mita. Usmeno predanje, dijete koje sluša, junak koji se bori sam i na kraju – pobjeđuje. Zato, ne treba previše razgovarati s onima koji ne razumiju stare ljude koji u (nekada) mladim nogometašima, ili glazbenicima, ili piscima, svejedno – traže idole. To je samo naše pravo da nakratko povjerujemo da nismo sami u svijetu, prepunom bola i nasilja.

Otišao je Diego, i ostavio nas same. Na isti dan, četiri godine kasnije od jednog od svojih uzora – Fidela. Bivajući, ponekad, većim i od nogometa, on nije bio samo jedan od dvojice (ili četvorice, nebitno) najboljih igrača u historiji. On je, uz sve ograde i patetiku, i stigmu koju taj termin sobom nosi, bio – komunista.

I to ne zato što se družio s Hugom Chavezom ili imao na desnom ramenu istetoviranog Chea. Nego zato što je jurio na vjetrenjače: puno prije otkrivanja globalnih finansijskih afera ukazao da je FIFA kriminalizirana organizacija, a da je cijeli sustav korumpiran. Prezirao je Havelangea i Blattera, uživao u nekoj svojoj osobnoj filozofiji, pokidanoj i nestruktuiranoj, što je vrlo često kod onih čiji sistem vrijednosti izradi njihova vještina.

Zato, nema smisla pisati što je on radio na terenu: postoji You Tube, i to je kao slušanje Mozarta. Bez riječi. Ili što je činio još za vrijeme, ili poslije karijere: s kim se sve družio, kako je padao, i što je sve koristio. Ništa od toga, dame i gospodo, nije važno. Važan je samo onaj znak beskonačnosti koji su stavili na siteu njegovog najvećeg rivalskog kluba River Platea. Zlatni dječak sa Srebrne Rijeke se samo vratio u san. Na njegovu će grobu pisati samo – gracias por la pelota

Hvala ti za loptu. Što si ovu planetu učinio boljim mjestom za život.  

Jer, nije važno što čovjek učini od svog života. Važno je što je učinio za naše. Adios, amor.    

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *